Mjesec dana kasnije nego lani, naš dolazak u Tomislavgrad bio je posve drugačiji od onoga koji nam je ostao u sjećanju. Krasno sunčano vrijeme, ugodnih osam stupnjeva, posve nestvarno vrijeme za 900 metara nadmorske visine i kraj veljače. Dočekali su nas plakati koji su pozivali na 2. Duvanjsku kobasijadu i nasmijano lice master chefa Tomislava Špičeka.
I od toga trenutka sve što se dalje odvijalo, odvijalo se u znaku događanja oko popularnog kuhara.
Već na putu, na svakoj benzinskoj pumpi, u svakom kafiću, na svakom mjestu gdje smo stajali, ljudi koji su se zatekli zamolili su ga za zajedničku fotografiju. Susretljiv, uvijek sa osmjehom na licu, rado se odazivao svakoj zamolbi. Svako naše stajanje bilo je duže nego li smo planirali.
Ovdje u Tomislavgradu to je poprimilo razmjere histerije. Njegovo pojavljivanje pred kamerama, na radio postaji, intervjui i izjave za novine, i bili su za očekivati, ali redovi žena koje su za tu priliku odlazile u frizeraje, pripremale specijalitete koje su nudile na prosudbu i kušanje, znale imena većine natjecatelja iz njegovih emisije (ponekih se ni on nije mogao sjetiti), pozivi u kuće, bilo je nešto što je i nas iznenadilo. U jednom trenutku iskreno sam se pobojao da nećemo uspjeti realizirati sve što smo planirali, a planirali smo podosta toga. Komisija za ocjenjivanje, čiji je bio član, započela je s njim, a onda smo ga oslobodili obaveze, prepustili domaćinima i kuhinji u kojoj se on najbolje snalazi. To nam je vratio pripremivši nezaboravnu „zagorsku večeru“, kojom su organizatori počastili svoje sponzore i donatore te nas goste, večer prije kobasijade.
Međunarodna komisija koja je brojila deset sudaca iz Slovenije, Hrvatske, BiH, ocijenila je 118 uzoraka u tri kategorije bez i jedne diskvalifikacije. Malo tko je danas u stanju na natjecanju skupiti toliki broj uzoraka tako zavidne kvalitete.
Posebno su se kvalitetom isticale njihove domaće kobasice ili suđuci kao tradicijski proizvod ovoga kraja koje i danas pretežno pripremaju žene.
U toj najbrojnijoj konkurenciji pobjedu je odnio prošlogodišnji pobjednik Stipe Bagarić iz Miljacke, čime je potvrdio svoje majstorstvo, dok je u kategoriji salama pobjedu odnijela ponovo jedna Nevistićka, Mara, čija je salama dobila najveći broj bodova na cijelom natjecanju.
Kad organizirate međunarodno natjecanje za očekivati je da će tu biti proizvoda koji se izdvajaju svojom specifičnošću, pa u kategoriji u kojoj su bili proizvodi od divljači, konjskog i kozjeg mesa, kulenovi, kulenove seke, pobjedu je odnio mladi Petar Bagarić.
Dvorana Hotela Tomislav ponovo je bila premala za sve koji su željeli prisustvovati proglašenju pobjednika, a program koji je vodila Ružica, a pomagali joj izvođači sastava Zadnja želja, stvorio je raspoloženje koje je povremeno bilo prekidano pokojom riječi zahvale ili pozdravom gostiju iz Istre, Dalmacije, Slovenije. Mene su optužili da sam našu Samoborsku salamijadu prilikom obraćanja skupu učinio stoljetnom manifestacijom, u čemu je prednjačio naš Perković, što njegovoj časnoj funkciji predsjednika ocjenjivačke komisije nikako ne služi na čast.
Subotu smo proveli uživajući u programu koji nam je pripremio dopredsjednik Duvanjskih kobasara Bože Radoš kojeg svi znaju po nadimku Boćo. Prošavši kroz sela, u kojima je puno više novih kuća nego li starih, u kojima jedino dim iz dimnjaka izdajnički odaje život u njima, u ovom trenutku jedva da živi 5. 000 ljudi. Za ljetnih mjeseci, kad se vrate sa svojih radnih mjesta iz Europe, tu je 35.000 do 40.000 ljudi. Ušli smo u Hajdučku Republiku i stali u restoranu koji vodi mlada vlasnica, diplomirana hotelijerka Marija, koju je sudbina natjerala da preuzme posao od nesretno poginulog oca već sa devetnaest godina. Ostali smo bez daha, bez riječi, posve iznenađeni. Naše dojmove možda je najbolje izrazio Tomo samo jednom rečenicom: “Do sada su se svi htjeli fotografirati sa mnom, a ja bih želio slikati se ovdje s njima.”
Put nas je dalje vodio prema Blidinju, uz jezero čiji su rubovi prekriveni ledenim kristalima koji se ljeskaju okupani u zimskom suncu. Sve je više vikendica, i to novih, čiji su vlasnici bogatiji ljudi iz BiH, Hrvatske, ali i drugih zemalja koji su otkrivši ljepotu i nedirnutu prirodu brzo osvojili svoj komad raja. Uz skijalište, vučnicu, restorane, planinarske domove niknulo je i nekoliko manjih privatnih hotela i život se polako vraća u kraj u kome se još do jučer činilo da umire odlaskom ljudi trbuhom za kruhom. Za sada je to sezonski, ali duboko sam uvjeren da će ubrzo tu niknuti kakva trekking staza, planinarski put, sadržaji na jezeru i život će trajati cijelu godinu.
Nedjeljni povratak bio je ležeran i posve podređen janjetini u Boraji. Posve sam uvjeren da naš Perkan nije uspio osigurati janjetinu na povratku, od našeg odlaska u Tomislavgrad ne bi bilo ništa.
Sve u svemu, jedan prekrasan radno-rekreativni produženi vikend u kraju u kojem se može uživati uz prijatelje i rijetko gostoljubive domaćine, zaključili smo uspješno 2. Duvanjsku kobasijadu.
Recent Comments