Kad bi išli u lov za novim, za drugačijim, vjerojatno ne bi organizirali odlazak na kobasicijadu u Turiju. Malo se od godine do godine nešto promijeni. Za jednu godinu je starija, kobasica je jedan metar duža, obično se promijeni predsjednik Udruge i pokoji izlagač, voditelj programa se mijenja samo u nuždi, sve ostalo je isto. Ali druženje, ponovni susret sa prijateljima, opuštena atmosfera, s protokolom koji ne robuje ničemu, dovoljan su mamac i eto nas na 36. Turijskoj kobasicijadi.
Odlazak iz Samobora uvijek je u nevrijeme, jer tko bi još poželio kretati na put u 2 sata u noći. Jedina je utjeha što su naši prijatelji iz Sevnice krenuli još sat ranije. Stigli su u dobrom raspoloženju i naša mala ekspedicija od deset članova Udruge brzo se uklopila još podižući raspoloženje. Naravno, naš Pepa osim što je zaspao, zaboravio je i dokumente, a i onako zbunjen nije baš znao kuda ga Suza vodi u to vrijeme, pa je cijeli autobus stao pred njegovu kuću što je izazvalo opće oduševljenje svih putnika iz Slovenije koji su ustanovili da im je to upravo na putu za Sajmište. Tako je Pepa sada u problemu.
Uz obavezno stajanje, doručak, pa opet zaustavljanje, stigli smo u Turiju gdje se već iz daleka nazirala gužva. Toni je tu kao doma, autobus je približio koliko je mogao mjestu glavnih događanja, a onda kuda koji. Mnoštvo šatora, kućica, gdje se nudi gotovo sve što može naći kupce, neopisiva gužva i svakih desetak koraka neko poznato lice, jer godinama posjetitelji su uglavnom isti. Posjetili smo kuću Turijskih kobasara, pozdravili domaćine, družili se sa Šidljanima, Lemešanima, Istrijanima, Mađarima i krenuli prema glavnom trgu u očekivanju dolaska traktora s najdužom kobasicom na svijetu.
Na pozornici odvijao se program, izmjenjivali su se izvođači, a na suprotnoj strani punio se šator koji je ove godine zamijenio sportsku dvoranu, dugogodišnje mjesto glavnih događanja. Novi predsjednik Rastislav odrađivao je svoje protokolarne obaveze, ponekog od nas također su uhvatili novinari i TV kamere, a kobasica duga 2037 metara puževim korakom probijala se kroz mnoštvo da bi za sat-dva nestala u rukama sretnika koji su se uspjeli domoći kojega metra.
Na put prema Novom Sadu krenuli smo u kasnim popodnevnim satima i po dolasku smjestili se u „Hotel Vojvodina“ za kojeg nam se čini da stari puno brže nego li mi. U samom je centru pa je nekako prihvatljiv svima. Godinama smo večere organizirali u Dunavskom rukavcu u „Kućerku kraj česme“ i ovogodišnja promjena nikoga nije posebno oduševila. Restoran obećavajućeg naziva „Šampanjac“ najviše je razočarao našeg šampanjskog stručnjaka Zdravka, ali treba znati da svaka promjena nosi i rizik. Vidno umorni, jer taj dan je trajao već gotovo 20 sati dočepali smo se svojih kreveta i napokon odmora.
Godinama nedjeljno jutro započinje posjetom novosadskoj tržnici. Bogata kao uvijek, zadovoljila je sve posjetitelje i naš autobus pred podne bio je teži za koju stotinu kg raznih specijaliteta kojima je doma trebalo pogostiti prijatelje. Izostao je i uobičajeni posjet Fruškoj gori i ručak u nekom od tamošnjih domaćinstava. To smo ove godine obavili u Hrvatskoj u Iloku i posjetili Stari Iločki podrum. Tradicija, dobre ideje i značajna sredstva u rukama sadašnjih vlasnika stvorili su ugodno mjesto za posjete. Poznatim iločkim vinima nismo mogli ni mi odoljeti, pogotovo nakon degustacije pa je podosta butelja našlo svoje mjesto u našim već pretrpanim torbama. Naš Knjižničar skupljao je iskustvo i razvrstavao „knjige“ po kvalitetI pa se iskreno nadamo da ćemo nekakav napredak vidjeti već na sljedećem druženju.
Povratak je bio kao uvijek u dobrom raspoloženju, a ukupno gledajući naš posjet 36. Turijskoj kobasicijadi zadovoljio je sve one koji nisu nešto posebno očekivali.
Recent Comments