Jedan davno planiran, a ne ostvaren put u sklopu posjeta Rumunjskoj i Turskoj, zbog kojeg smo ga svojevremeno i odgodili, organizirali smo u terminu koji za nas šajbere nije uobičajen. Odmah poslije Salamijade, krajem svibnja, krenuli smo u Bugarsku bez nekakvih većih očekivanja. Fokus je bio usmjeren prema farmama ruža, destilerijama ružina ulja i festivalu ruža o čemu smo jedva nešto znali.
Početak uvijek isti – Molnarov autobus ukrcao je 34 putnika kod bivšeg Merkatora, vozač naš stari znanac Damir, vodička Katja, Bugarka koju je ljubav dovela živjeti u Hrvatsku, odustajanje u zadnji tren naše Gabrijele zbog Emijevih ospica i tajnice Vesne zbog više sile, i naravno – prepun autobus hrane i pića kao da smo krenuli na put oko svijeta.
Naše mlade šajberice Katarina i Lucija iznenadile su sve putnike lijepo dizajniranim članskim iskaznicama kojima smo svi postali članovi „Kluba čitatelja Zlatne Šajbe“, imenovale i predsjednika Damira Vrančića što su svi burno pljeskom pozdravili.
Moram priznati da sam ja zadnji shvatio da su knjige – boce, a čitatelji – šajberi i da je sva moja vlast u pogledu konzumiranja alkohola od sada prešla u ruke novog predsjednika.
Prvo veće stajanje i obilni ručak organizirali smo na jednom motelu u blizini Niša, a onda put Bugarske i dalje do Sofije. Na granici, a i dalje, ni po čemu nismo mogli uočiti da je u Bugarsku došla Europa, a duh prošlih vremena bio je još jako prisutan na svakom koraku. Tajnica, koja eto nije mogla s nama, spretno je oformila grupu „Moji Bugari“ i od tada uspostavljena je stalna komunikacija Šajberi – Samobor.
Naše odredište u Sofiji bio je hotel Rila, u strogom centru grada, odmah na početku pješačke zone. Sofiju su osnovali Šopi, pleme koje je naseljavalo južni dio grada i po kojima je njihovo nacionalno jelo „šopska salata“ dobila ime. Probali smo ju u nekoliko restorana i svaka je bila bolja od one prethodne. Riješili smo se jedne zablude o porijeklu šopske salate.
Već iste večeri svi smo bili u Centru grada, u širokoj ulici Vitoša, rezerviranoj samo za pješake, koja je svom svojom ljepotom završavala prekrasnim pogledom na planinu Vitoša, a čiji su se vrhovi još bijelili pod snijegom. Europa je tu zračila iz svakog kutka. Blještavilo robnih kuća, zastupljenost svih poznatih svjetskih marki visoke mode, restorani koji nude domaću kuhinju, ali jednako i specijalitete koje možete naručiti u Rimu, Parizu ili Londonu, pića, slastice i noćni život koji započinje onda kada se mi spremamo na spavanje. Čak i nargila koju je kušao naš Morlak dio je folklora i sastavni dio noćnog života. Mlađi članovi na čelu sa svojim vođom, neumornim Alenom, svaku noć upoznavali su i uživali u noćnom životu Sofije. Prostor pred našim hotelom više je nalikovao na sajam automobila nego na parking. Bile su tu jurilice najviše klase, BMW-i, Ferariji, Lamborgini, Audiji, Mercedesi, Jaguari, čiji su vlasnici „bugarska zlatna mladež“ provodili vrijeme u noćnih klubovima i diskaćima u prizemlju našeg hotela.
Drugi dan boravka bio je rezerviran za upoznavanje znamenitosti Sofije. Naša Katja, veliki znalac, ali i veliki zaljubljenik u svoju prvu domovinu, povela nas je od ostataka antičke Ulpie Serdice, Konstantina Velikog i njegovih 39 termalnih izvora ljekovite vode, do trga Aleksandra Batenberga na kome i danas dominira velebna zgrada CK KP Bugarske iz koje je desetljećima vladao Todor Živkov i kojeg su Bugari na zadnjoj sjednici CK 1990. godine mirno poslali u mirovinu pa potom proglasili demokraciju. Nijedan znamen bivših vremena nije uklonjen, osim groba njihovog heroja Georgija Dimitrova, kojeg je jedna nadobudna stranka početkom devedesetih na prijevaru izmjestila s Trga, što je platila rezultatom na slijedećim izborima i – nestala. Sve je sačuvano u svom izvornom obliku, kao dio povijesti bugarskog naroda. Pojedine spomenike iz II svjetskog rata omladina je noćima čuvala dok vlast nije donijela zakon po kome su proglašeni dijelom Bugarskog identiteta i pod zaštitom su države. Prekrasan dan, bogat događajima koji su svakim slijedećim trenutkom mijenjali našu dotadašnju sliku o zemlji u kojoj smo.
Nedjelja nam je donijela rano ustajanje i odlazak u naše Veleposlanstvo na glasanje za EU Parlament na koje smo stigli, začudo, prije naših domaćina iako smo se prethodno najavili, a taj posjet jedino je naše neugodno iskustvo u toj zemlji.
A onda put Kazanlaka, u srce Doline ruža, u kojoj je berba bila u najvećem jeku. U muzej smo zakasnili, ali čekala nas je najstarija rozovarna. Prije toga posjetili smo nekoliko zasada ruža, nepregledna polja na kojima su nadničari brali ružine latice. Najbolje područje je između Stare gore i Srednje gore. Na jednom hektaru, ako se tretira gnojidbom, moguće je uzgojiti 7 do 8 tona ruža, dok eko proizvodnja daje svega 2500 do 3000 kg. Jedan kg ruža je 1 lev, a sadnica živi 25 do 30 godina. Sorta koja je najraširenija je divlja ruža ili Rosa canina, iako ima i drugih koje nisu toliko cijenjene. Za jednu litru ružinog ulja potrebno je u prosjeku 4 tone latica, ovisno o godini, a to stoji 7-8 tisuća eura.
U rozovarni, koja je osnovana 1909. godine, dočekao nas je domaćin Todor, naoružan ogromnim znanjem i još većim strpljenjem jer je, zbog nepoznavanja materija, bilo svakakvih pitanja. Rekao nam je da je osnivač Enjo Bončev u čijem je vlasništvu bila sve do 1947. godine kada je nacionalizirana, a 1967. godine vraćena. Danas je u privatnom vlasništvu. Ima oko 70 stalnih dobavljača ruža, 10 stalno zaposlenih i još 10-15 sezonaca u vrijeme berbe. Suvremena tehnologija omogućava im bolje iskorištavanje sirovine nego li ranije, a tehnološki proces temelji se na razlici u temperaturi. Kazani su im velikog kapaciteta i u jedan stavljaju 550 kg latica uz dodatak 2000 l vode. Tek tri do četiri kazana dadu im 1 l ružinog ulja. U novije vrijeme, od ostataka destilacije, usvojili su tehnologiju proizvodnje rakije gjulovice (đulovice) koja nas baš i nije oduševila. Kažu da ima dobru prođu. Posjetili smo i njihov muzej koji čuva stare alate i govori o povijesti proizvodnje u proteklih 110 godina, kupili koju kap ulja (vrlo skupo, ali suvenir je suvenir) i krenuli put Plovdiva. Smjestili smo se u hotelu Imperijal, večera, pa odmor.
Ako je Sofija bila prekrasna, Plovdiv je bajkovit. Evo zašto!
Plovdiv je jedan od najstarijih gradova Europe. Tragovi antičkog Philipopolisa, tračanske Pulpudeve, sredovjekovnog Paldina i osmanskog Filibeta te današnjeg grada festivala u kojem Metallica, Apocalyptica i 2Cellos nastupaju u antičkom kazalištu u kojem su to činili umjetnici prije 2000 godina, pod zaštitom je UNESCO-a. Svaka kuća ima svoju priču i svoju povijest, a po kaldrmi po kojoj smo hodali od đamije Đumaye ili Đumajata sagrađene još u 15. stoljeću obilazeći Stari Plovdiv, hodale su mnoge povijesne ličnosti proteklih stoljeća. Katjine riječi i živopisne kuće u svakome od nas oživljavale su događaje i život ljudi na tim prostorima tako snažno da smo o Plovdivu razmišljali još dugo po povratku kući.
Naša slijedeća destinacija bila je Vrnjačka Banja. Hotel Aleksandar, secesijska je građevina smještena u samom stoljetnom parku. Ljubazno osoblje u svemu nam je ugađalo, a cijene su bile više nego prihvatljive. Naša Jamnica od 1,5 l košta manje od 1 kn. Veliki dio ekipe opuštanje je shvatio tulumom sa šampanjcem u vanjskom, a potom u unutarnjem bazenu, i vrijeme za njih kao da je prestalo postojati. Jedva smo stigli ostvariti svoj naum da večer provedemo u restoranu sa živom glazbom. Turistička sezona još nije počela i tek u jednom restoranu naišli smo na glazbenika koji je prebirao po klavijaturama hvaleći se repertoarom. Svira sve, od Bacha do Cece, samo mu treba napisati riječi. S obzirom da je ekipa prethodno provela puno vremena u „čitaonici“ uz „knjige“, njegovo falš koncertiranje uz poznavanje jedno četiri do pet nota posve se poklopilo s raspoloženjem šajbera. Pjesma i ples trajali su do duboko u noć.
Novi dan i polazak prema Somboru i vinariji Zvonka Bogdana bio je zapravo dio našeg povrataka kući. Vrijeme koje nas je do tada služilo počelo se kvariti i pred vinarijom dočekala nas je kiša, a potom pravi pljusak i nevrijeme. Posjet vinogradima je otpao, ali smo zato vrijeme proveli u vinariji koja je više nalikovala na raskošni dvorac. Redale su se prekrasno uređene dvorane s vratima od rezbarene hrastovine, podovima obogaćenim ornamentima, jedna uređena kao biblioteka, druga kao galerija slika, treća muzej vinarstva pa potom raskošna multifunkcionalna sala za koncerte, svadbe, simpozije koja je za tili čas, mobilnim pregradama, pretvarana u nove prostore. Degustaciju vrhunskih vina vodila je mlada somelijerka koja je bila i glavni enolog imanja. Probali smo nekoliko vina iz bogate kolekcije, upoznala nas je s proizvodnjom i savjetovala nam koja vina možemo kupiti kao suvenir.
Ogromna su sredstva uložena u taj projekt, a usput je demantirala glasine da su vlasnici zapravo strani investicijski fondovi te da poznati pjevač predstavlja samo brend.
Put kući vodio nas je preko Svetozara Miletića i naših prijatelja Lemeških kulinara. Dočekali su nas onako kako to čine pravi Bačvani kad dočekuju drage prijatelje. Cijelo selo bilo je na nogama, od Načelnika mjesta do zadnjeg kulinara. Sve je podsjećalo na onu Balaševićevu „Al’ se nekad dobro jelo“. Ištvan, Stipan, Eva, Damir, Arpad i svi naši prijatelji s kojima se viđamo u Samoboru, ali i na drugim manifestacijama, priredili su gozbu, a ne ručak. O njihovoj gostoljubivosti kao i znamenitostima mjesta već sam pisao, a druženje koje se neplanirano produžilo bilo je glavni krivac našeg kasnog dolaska u Samobor.
O ljudima i načinu života u Bugarskoj malo sam toga napisao. Katja nam je puno toga rekla. Njezini roditelji i danas žive u njoj. Ljudi su gostoljubivi, blagi i vrlo susretljivi. Život nije lagan i previše konforman. Teško je spojiti europska pravila i standard s teretom prošlosti koji je još jako prisutan.
U glavnim segmentima života, na koje može utjecati, država vodi računa. Stanarine i druge režije subvencionirane su, penzioneri s malim mirovinama primaju državnu pomoć, određen je egzistencijalni minimum za svakog građanina, a zdravstvena zaštita i školovanje zagarantirano je svima bez obzira na njihov status i besplatno je.
Posebna briga vodi se o mladima, posebno obrazovanima i time ih žele zadržati u Bugarskoj.
Ako je prilikom polaska u Bugarsku postojala bilo kakva sumnja, na povratku iz Bugarske, kod svih šajbera, postojalo je samo veliko zadovoljstvo onim što smo vidjeli i doživjeli. Ispravili smo svoju krivu predodžbu o toj zemlji, njenim ljudima, njihovu životu, a usput uživali u onome što pruža.
Ozračje tijekom cijelog puta bilo je kao nikad do sada pa su moja razmišljanja o mogućem prestanku organiziranja naših lutanja po Europi raspršena kao mjehur od sapunice.
Našao sam recept! O tome drugi puta.
Autor: Dubravko Viduč
